MAMU JE POKRAO MUŽ NARKOMAN, KĆER MATURANTICA JE TRUDNA, A BAKA JE 50 GODINA U BRAKU
“Mlada redateljica Lea Anastazija Fleger je adaptirala tekst irske dramatičarke Eline Murphy, te predstavu režirala vješto kombinirajući pozicije stand-upa i monodrame, jer svaka junakinja publici svoju priču uglavnom priča sama, s nježnošću zajedničkih scena.
Matko Raguž, osnivač i voditelj Teatra Exit, ponovno je dokazao da u ponudi stranih drama zna pronaći onu koja će oduševiti hrvatsku kazališnu puibliku. Baš takva je “Malo blago” poznate irske dramatičarke Eline Murphy, priča o tri geneneracije žena jedne obitelji, podjednako aktualna u Irskoj, kao i u Hrvatskoj.
Priča je naoko jednostavna: baka je u sretnom braku koji traje više od pedeset godina, mami je suprug narkoman pokrao sve što je imao i za uzvrat joj ostavio teži PTSP, a kćer saznaje da je trudna jutro nakon maturalne zabave.
Muškarci su prisutni kao sjenke iz backstagea: djed je teško oštećen moždanim udarom, suprug živi na ulici kao beskućnik, a dečko od odgovornosti bježi u Irsku. One su same i nose se sa svim tim događjima kako najbolje znaju.”
Tekst je zapravo dirljiva kombinacija komedije, primjerice bakina kupovina vibratora je urnebesna, i tragedije, baš kao i sam život. U tome je istinska čar ove nove predstave Teatra Exit.
“Mlada redateljica Lea Anastazija Fleger je adaptirala tekst (prijevod je djelo Tomislava Pavkovića), te predstavu režirala vješto kombinirajući pozicije stand-upa i monodrame, jer svaka junakinja publici svoju priču uglavnom priča sama, s nježnošću zajedničkih scena, a na toj su ideji izgrađeni i glazba Borne Šercara i svjetlo Dragana Micića, dok se scena Irene Kraljić i kostimi Tee Bašić Erceg drže jednostvnosti i bezvremenosti. Predstava je u sigurnim rukama tri odlične glumice.”
Bojana Radović, Večernji list
ŽENSKA MEĐUSOBNA PODRŠKA
“U EXIT-ovoj premijeri »Malo blago« Elaine Murphy (duhovito kroatiziran i dapače zagrebački lokalizirani prijevod: Tomislav Pavković) i redateljice Lee Anastazije Fleger također susrećemo ženu koja mora povući granice suprugu narkomanu i zlostavljaču, za što je ponovo potrebna ogromna snaga, a na scenu je maestralno donosi Jelena Miholjević.
Trpka, vrlo duhovita i pragmatična u svojoj roli, Miholjević igra ženu srednjih godina koja se mora nositi i s bolesnim tatom, i s tinejdžerskom kćeri i s vlastitom usamljenošću, polako nalazeći svoje moduse rasterećenja i preživljavanja. Njezinu kćer igra sjajna mlada glumica Anja Jogunica, originalna umjetnica koja u sebi ima i unutarnju snagu i finu, zaraznu refleksivnost, momente duboke zamišljenosti ili udubljenosti u situacije na sceni, koji zapravo djeluju snažnije od glasnih dionica.
I Jogunica se, kao najmlađa članica obitelji, bori s neadekvatnim partnerom, kojemu do nje nije stalo, ali s kojim je začela dijete.
Naslov predstave mogao je biti zafrkantskije preveden, primjerice »Draguljče« (što ima veze s tonom drame i originalnim nazivom »Little Gem«, kao i s imenom Drago na hrvatskom, što je sve bitno za izvedbu).
Treća članica izvedbenog tima, Mirela Brekalo, poznata kao televizijska i filmska glumica, igra najzahtjevniju ulogu »bake« koja otvoreno govori o svojoj seksualnosti, kao i posljednjim danima svog supruga.
Iako hrabra i neposredna, Brekalo bi se mogla u potpunosti glumački osloboditi u izvedbama koje joj tek predstoje, jer sigurno je u pitanju hit-predstava o povezanosti između triju generacija (na različite načine jakih i k tome »običnih«) žena. Humor je također jedan od glavnih aduta ove tople predstave, koja s jedne strane dobro prolazi kao putujuća gaža (dovoljno je konzervativna da se svidi i publikama gdje se kultura izjednačuje s odlaskom na misu), a s druge ima i svoje mjesto na EXIT-ovu repertoaru kao mali naklon prema dubini solidarnosti među ženama.”
Nataša Govedić, Novi list
NE SPEKTAKULARNO, NEGO TOPLO, LJUDSKI I PAMTLJIVO
Koliko snažno može biti kazalište oslonjeno tek na ogoljenu scensku formu, precizan tekst i povjerenje u glumice (i publiku), odlično potvrđuje predstava Teatra EXIT Malo Blago.
(…)
Precizno, mudro i s osjećajem za dinamiku autorica Murphy dozira isprepletene, naizgled autonomne monologe likova. U izvorniku je priča smještena u Dublin, no likovi i teme su univerzalne pa hrvatsku inačicu autorska ekipa s lakoćom kontekstualizira u zagrebački prostor kroz govor (ne mrem, kaj, veli, bum i sl.), mentalitet i toponime (između ostalog, spominje se park Zrinjevac), ali ne gubeći autentičnost izvornoga teksta. Lokalizacija je prirodna, nenametljiva i posve funkcionalna, zapravo kao da je produžetak autoričine poetike, a ne kao supstitucija.
(…)
Kroz njihove male životne priče Elaine Murphy provlači širok spektar tema koje čine život sâm, zatvaraju krug života: rođenje, snošaj i smrt, ali uz filigranski precizan dodatak odrastanja i starenja, stresa na poslu, prve i drugih i vječnih ljubavi, neplaniranih trudnoća, bolesti, dlakavih muškaraca, plavuša s velikim poprsjem koje se uvijek motaju negdje u blizini, seksualnih frustracija i potreba za bliskošću. Sve je tu – bez uljepšavanja, ali i bez cinizma.
Troglasje glumačkoga izraza – Mirela Brekalo (kao energična baka Kaja), Jelena Miholjević (majka Mirjana) i Anja Jogunica (kći Margareta/Greta) – nosi taj propulzivan i kondenziran tekst s lakoćom i autentično. Sve tri su istodobno i naratorice, a njihovi se monolozi neprestance isprepliću, ponekad jedna drugoj ukližu taman na kraj replike, ponekad usred rečenice preuzimaju loptu dok prethodnica zbunjeno napušta teren…
Iako su generacijski, što znači i profesionalno i životno, iskustveno udaljene, njihove se priče tako fluidno nadopunjuju, tvoreći koherentnu i emotivno zaokruženu cjelinu. I tako je od početka do kraja. Osjećaju iskrenosti – likova i same priče, dodatno pridonosi i činjenica da povremeno izgovaraju svoje misli, unutrašnje monologe.
Humor teksta (i prijevoda) je spontan, životan, bez forsiranja komičnosti, što često mrvi scenski jezik i predstavu samu. Ovdje je posebno dojmljiv i pamtljiv bakin urnebesan dio o seksualnosti u osmom desetljeću i smiješna, ali potpuno vulgarnosti lišena scena s vibratorom. Valja napomenuti da su psovke u tekstu precizno kalibrirane.
(…)
Upravo takvu funkciju ima i Malo Blago: iako su prisutni gotovo svi preduvjeti za sporost i zamor: obilje gustoga teksta, statična scenografija, minimalno svjetlo i glazba koja se pojavljuje tek kao dio sjećanja, predstava ni u jednom trenutku ne gubi ritam ni jasnoću, ne zapinje. Ritam je lagan i čvrst, a prijelazi sigurni i precizni. Zbog svega toga publika prati i reagira pravodobno, a to je dodatna potvrda da su dramaturške točke dobro pogođene.
(…)
Elaine Murphy vješto i s mnogo topline i empatije oslikava i onu intimnu, osobnu i onu javnu realnost žene današnjega vremena, razapete upravo između društvenih očekivanja i vlastitih potreba, a tu autorsku liniju precizno je nadopunilo zrelo redateljsko čitanje mlade Lee Anastazije Fleger, koja u knjižici predstave piše da jedna godina može neočekivano promijeniti cijelu obitelj i ljude u njoj, vodeći gledatelja kroz raspon smijeha, suza, ljubavi, nade, brige i zajedništva.
(…)
Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr
