Gostovanje: Umjetnička družina AUZVINKL

TEKST: Miranda July („No one belongs here more than you“)

PRIJEVOD: Mima Simić

REŽIJA: Bruna Bebić

DRAMATIZACIJA: Vanja Matujec

IGRA: Vanja Matujec

PRODUCENTICA: Tatjana Aćimović

IZVRŠNA PRODUCENTICA: Iris Tomić

SCENOGRAFIJA I KOSTIMI: Zdravka Ivandija Kirigin

ASISTENTICA SCENOGRAFA I KOSTIMOGRAFA: Ana Paulić

DIZAJN SVJETLA: Saša Mondecar

FOTOGRAFIJA I DIZAJN: Katarina Juričić

CRTEŽI: Rok Juričić

TEHNIKA: Edi Matić

GLAZBA: Max Juričić, PLESAČ SPOROG STEPA

              “Miris Zlato Tamjan” instrumental

               xilofon Josip Konfic, klavir Luka Abrus,

               cello Stane Kovačić, glas Surka, troglas

               Vlade Matulić, gitara Max, mix Zvone

               Domazet, snimka DM audio

Junakinja ove drame prisjeća se naizgled bizarnih i nevažnih situacija nastalih u njezinom stalnom nastojanju da prevlada usamljenost i odvojenost od svijeta. Često se osjeća kao statist u vlastitome životu pa iznalazi zakučaste načine kako da se uklopi odlazeći na tečaj romantike, držeći satove plivanja u svojoj kuhinji ili koketirajući sa ženskim prijateljstvom. Pokušavajući uspostaviti odmak i razumjeti, počesto nespretno, naizgled ljupko, ali bez uvijanja i začudno direktno, njezina su propitivanja britka i duhovita. Fantazija je vitalna priroda svih lica i likova Mirande July. U pozadini njezinih pitanja stoji dilema: radi li se ovdje i sada o privremenom životu na putu prema stvarnome životu koji nas čeka negdje u budućnosti. Glavna junakinja njezina života uspješno pretapa humor i patos, progovara o svim velikim pitanjima duhovito, pronalazeći ipak radost i mjesto u svijetu koje je baš za nju, baš tu.

O autorici:
Miranda July međunarodno je priznata multimedijalna umjetnica, performerica, književnica i filmska autorica. Filmsku publiku osvojila je redateljskim debijem Ti i ja i svi koje poznajemo, za koji je nagrađena Zlatnom kamerom na međunarodnom filmskom festivalu u Cannesu 2005. godine te posebnom nagradom žirija na Sundanceu. Njezini multimedijalni radovi našli su svoje mjesto na Bienallu u Veneciji, kao i u MOMA-i. Debitantskom zbirkom pripovijedaka Baš ti, baš tu 2007. godine Miranda July osvojila je prestižne međunarodne nagrade za kratku prozu, ali i zahtjevnu čitateljsku publiku u brojnim zemljama u kojima je prevedena. Upravo ova zbirka pripovjetki inspiracija je za kazališnu predstavu Baš ti, baš tu.

7. FESTIVAL MONODRAME ‘BEFEMON’, Bečej, Novi Sad
Nagrada za najbolju predstavu

Obrazloženje žirija: Vanja ulogom neurotizirane i preromatizirane ‘no name’ osobe u ‘holivudski urušenom’ svijetu vidi sebe kao najneophodijeg statista u tih sat vrmena koliko predstava traje. Vanja ima izvrsnu i posebnu snagu da u samoći monodrame ostvari kolektivni puls svijeta, dirnuvši time i publiku.

IZVRSNA VANJA MATUJEC

”…Glumica Vanja Matujec dramaturški vješto, slijedeći brojne svoje talente, i onaj spisateljski, tka mrežu unutarnjih odnosa i emotivnih niti u trenutku kad se fiktivnoj protagonistici, koja povezuje niz priča Mirande July u jedinstvenu sudbinu, dogodio prekid veze i potraga za novim životom i srećom.
Publiku Vanja Matujec pozdravlja kao da joj dolazimo u posjet, joneskovski, ponekad kao klaunica, kao ‘obična žena’, kazališna prvakinja, filmska diva, pripadnica neovisne scene, ali uvijek toplo, emotivno, duboko. Tijekom trajanja ove zanimljive jednosatne predstave, u kojoj nemalen prinos daju dizajn svjetla Saše Mondecara, fotografija i dizajn Katarine Juričić i crteži Roka Juričića, spoj igrivosti, dječje radosti i odrasle tmice i nadanja, glumica komu­ncira s publikom, decentno nagovješćujući izlaženje iz dramske situacije, iz glumačkoga koda, osjećaj osamljenosti, straha, topline, ali uvijek ljubavi i prijateljstva. Glumačke preobrazbe ostvaruje razrađenom mimikom, gestikulacijom, mizan­scenom, glasom i govorom, disanjem s publikom i sa sudbinom.”

“Glumačku virtuoznost spaja s lucidnom dramatizacijom, izvlačeći segmente iz života žene i partnera koji se naslućuje. Malim pomacima i organizacijom prostora od konkretnoga prošloga naprijed do središnjega službenog u sredini do imaginativnog emotivnog u pozadini u suigri s redateljicom dočarava različite situacije intimnih prostora, restorana, benzinske postaje, spavaće sobe, ureda, holivudskih filmova.”

“Ističe se izvrsna epizoda s trenericom plivanja bez vode i bazena, učenjem starijih ljudi svim tehnikama plivanja u dnevnom boravku, uz lavore vode, sjajno glumljene tehnike plivanja i disanja i ne slučajno erotskim nabojem i simbolima nabijena voda.”

Predviđamo da bi i ova predstava mogla postati hit.

Mira Muhoberac, Vijenac

____________________________________________________________________________________

KOLIKO FANTAZIJE, TOLIKO I SLOBODE

 “(…) I živo lice zagrebačke glumice Vanje Matujec kao da sa sobom donosi bogate promjene unutarnje meteorologije o kojoj piše Miranda July. Matujec je i vrlo promišljena dramaturginja zbirke »Baš ti, baš tu«, čije ulomke priča koristi da bi nam pokazala koliko je socijalna hrabrost otvaranja drugome krhka i nestabilna, uvijek iznova »pokušajna«. San o bliskosti za tren se urušava u zatvorenost, nelagodu, zamjeranje. Ali onda jednako tako naglo i premeće u zonu povjerljivosti. Gdje su granice? Kako ih možemo opipati? Što u kratkoj sekundi odlučuje hoćemo li nekoga pogledati u oči ili ne? Hoćemo li zaista reći što mislimo – ili ćemo to sakriti? Time se bavi glumica Vanja Matujec u svojoj prvoj monodrami.”

(…) Sada, u režiji Brune Bebić te na komornoj EXIT-ovoj pozornici, susrećemo Vanju Matujec koja zaslužuje vlastito kazalište, a ne samo mnogo veći repertoarni angažman. Jer ova nam glumica i velikodušno i sa znalačkom preciznošću otkriva svoja unutarnja kolebanja. Ništa u njenoj izvedbi nije »uklesano u kamen«. Emocionalna perceptivnost i otvorenost gotovo su stalno na rampi malih promjena, emocionalnih zaokreta, nedoumica, iznenađenja.

“Za okosnicu izvedbe odabrana je romantična tema: kako učiti plivati u mjestašcu koje nema ni more, ni rijeku, nema čak ni toplice, ali zato okuplja četiri entuzijasta koji se druže »glumeći« plivanje. Igra nad par lavora, uz lebdenje na stolcima i zamahe ruku, stvara svijet vodenog prožimanja i sanjarenja okupljenih prijatelja. Isto je i s potragom za romantikom u ljubavnim odnosima (heteroseksualnim, homoseksualnim, panseksualnim). Matujec nam predstavlja par koji glumi međusobnu zainteresiranost samo dok je ona službeni dio filmskog statiranja (pred kamerama sve dobiva štih »avanture«), ali čim siđu s filmskog seta i oslobode se »uloge« para, protagonisti jedne ljubavne veze više ne znaju razgovarati.”

“Naglasak je, dakle, glumački i režijski, na tome da mašta tvori dublju realnost svih odnosa i da ono što ne možemo nekome priznati (ni izgovoriti, ni pokazati) odlučuje o tome kakve odnose imamo. Zato je toliko važno naglas maštati: ako drugima otvorimo svoje fantaziranje, ono postaje najrizičnija, ali i najplodotvornija metodologija intimnog približavanja (…)”

“Spisateljica July i glumica Matujec dvostruko nas vraćaju na iskustvo običnog ljudskog prožimanja, sa svim preprekama nerazumijevanja i svim proplamsajima uvažavanja između stvarnih ljudi, dragovoljnih i neplaćenih sugovornika u kompliciranim situacijama klimavih i skliskih ljudskih odnosa, kao i na iskustvo napornog rada na frustracijama međusobnih razlika. Blaga ironija i tiha pozadinska bol, poput stalnog bas-ključa, prate razigrane melodijske linije pripovijedanja i neuspješne pokušaje da dokučimo ne samo što drugi žele, nego i što mi sami želimo. Tko smo mi i što želimo ionako se stalno mijenja, upravo glumački inzistirajući na tome da nismo ni posve svoji, ni posve dovršeni. Puni smo novih pitanja, kao i novih kontaktnih mogućnosti. Čak i kad gubi glavu i divlja, udarajući o stražnji zid pozornice, Matujec čuva u sebi dijete koje istinski uživa u kaotičnoj igri ljudskog otvaranja i približavanja, makar i po cijenu ranjavanja.”

“(…) Režija i gluma zajednički se udubljuju u neobično prvo lice jednine Mirande July, pasionirano okrenute ispitivanju kvalitete susreta s drugima.
U osamdeset minuta izvede, Matujec iskušava »bacanje replike« preko granica same dramske situacije, prema stvarnim licima u gledalištu ili kolegama iz tehnike, stalno smanjujući emocionalnu udaljenost od gledatelja.

Šarm uprizorenja proizlazi iz bogatog životnog iskustva glumice, odnosno iz emocionalnih varijacija koje osvajaju svojom nepretencioznom duhovitošću, spremnošću na muzikalnost varijacija (glazba: Max Juričić) i na gotovo plesna iskliznuća iz konvencija. Tako na pozornici nastaje poezija ljudskih odnosa, bez koje je kazalište nezamislivo.

Nataša Govedić, Novi list

____________________________________________________________________________________

SUVREMENI EMOCIONALNI KONTEKST

Vanja Matujec kao dramaturginja veoma brižljivo i odgovorno pristupa literarnom predlošku Mirande July, iskazavši istančan osjećaj za vrijeme i prostor u kojem će izvoditi monodramu Baš ti, baš tu. Nema potrebe prepričavati izbor iz priča o propalim ljubavima, o unhappy love minijaturama, o entuzijastičkim akcijama proisteklima iz mrtvila pojedinih mentaliteta i odnosa. Važnije je naglasiti da njezina izvedba svakako nije samozadovoljno osluškivanje vlastita glasa i intonacijskih bravura, tih najčešćih zamki forme monodrame. Kod Vanje Matujec upravo je suprotno. Osluškivanjem tuđeg glasa, njegovog (nepostojećeg) i gledališta, Vanja Matujec oblikuje atmosferu prisne iskrenosti lišene snobizma, atmosferu fine samoironije kojom zapljuskuje publiku.

“Baš ti, baš tu Vanje Matujec u režiji Brune Bebić snažno je odmaknuta od atmosfere proze po kojoj je nastala; riječ je o resemantizaciji predloška Mirande July, o utakanju posve novih značenja a ne o interpretaciji. Ishodište je, dakako, identično – srce predstave postavljeno je u fantaziju, koja je ‘vitalna priroda svih lica i likova Mirande July’, kako to najavljuje programska knjižica.

Glazba i vizualni identitet predstave, scenografija, kostim i svjetlo, snažna su dramaturška uporišta u Baš ti, baš tu, nerazdjeljiva unutar svih segmenata ove kazališne priče. Tijekom veoma osebujne glumačke kontemplacije osobe zagledane u svoje prošlo, svačije sadašnje i naše buduće, segmenti predstave ravnopravni su u stvaralačkom dijalogu.
Dramska izvedba temeljena na prozi koja dodiruje poeziju, u senzibilnome je dijalogu sa svjetlom Saše Mondecara. 
Igrivost mobilne scenografije i sugestivnih kostima Zdravke Ivandije Kirigin artistički su mudri unutar dramaturgije ovog jednosatnog komada.
Glazba Maxa Juričića i Plesača Sporog Stepa integralni je dio predstave, i kad je citatna i kad je komentar i kad je autorski ravnopravna glumačkom autorstvu Vanje Matujec.
‘Lutam, sretno izgubljen, budan sanjam’, kaže pjesma novog Juričićevog benda – Plesača Sporog Stepa, a tako kaže i Baš ti, baš tu. Ne luta ona namjerno, njezino sinkopirano lutanje i potraga za dušom život je sam.
Vanja Matujec sa svojim timom u cijelosti upravlja tako da, reklo bi se, provocira, razbija i (idemo do kraja) denuncira prošlost kako bi jeku te prošlosti s poštovanjem odložila tamo gdje joj je i mjesto, a sve zato da otvori prostor za vrijeme sadašnje, uselivši u srca publike maleni smiješak prema budućem. I sve to u bešćutnoj civilizaciji koja je budućnost bezobrazno namazala katranom. Zato je Baš ti, baš tu, koja u originalu Mirande July započinje sa: „Ovo je ona priča koju ti nisam htjela ispričati….“, a u originalu Vanje Matujec započinje „Dobrodošli ste. I vi. I vi. Vi ste tu. I ti. I ti si tu…“ – autohtoni stvaralački akt.”

Dubravka Lampalov Mićunović, Kazalište.hr